Glas za životinje
	Kazalo brošure o Zakladi Gabriele Za uvod Božanski dah struji i kroz prirodu i životinje Tradicija ne opravdava okrutnost Materijalizam ide prema kraju Životinje trebaju životni prostor Nastanak modernog "kultiviranog krajolika" Miroljubiva zemljoradnja Jedinstvo života Ljudi i životinje opet postaju prijatelji Zakoni vječnog Stvoritelja protive se hotimičnom lovu i progonu životinja Kraljevstvo mira postaje vidljivo Kako možete pomoći?
	Životinjske priče sa Milosrdne zemlje
	Najnovije vijesti sa Zemlje mira
	Radost za životinje
	Daljnja literatura i linkovi
	Download brošura i letaka
	Sakupljanje potpisa za zaštitu životinja i protiv lova
	Kontakt, narudžbe
	Kako možete pomoći?
	Akcija »Već i 1,- kuna pomaže!«
	Mi želimo imati kuma
	Pismo lovcima
	Impressum

Tradicija koja leži u temelju našeg monstruoznog ponašanja prema životinjskom svijetu, može nam se još činiti čvrstom. No, u tisućljećima trajanja povijesti čovječanstva ona je samo jedna prolazna, u svakom slučaju osobito okrutna epoha, kao i mnoge druge koje se preživjelo – kao vrijeme u kojem su životinje spaljivane na oltarima, kao vrijeme ljudskih žrtava, vrijeme kanibalizma i vrijeme ropstva. Ovo posljednje je konačno nadvladano krvavim ustancima . Epidemije životinjskih bolesti naših dana su pobuna porobljenih stvorenja. Odnos između čovjeka i životinje dobio je jednu novu dimenziju. Ta bolest nije više smrtonosna samo za životinje, već je postala opasna po život i za ljude. Predstoji novi evolucijski korak, slično prevladavanju jedenja ljudi, robovskog rada ili podčinjavanja žena. Uvijek je bilo tradicija koje su opravdavale određeno barbarstvo, ali samo tako dugo dok su uvažavani s time povezani etički naočnjaci.

Naočnjaci o kojima se radi kod barbarstva prema životinjama, svode se prije svega na Bibliju i crkveno učenje. Na prvim stranicama Staroga Zavjeta još doduše odzvanja, da su ljudi u prvo vrijeme vjerojatno živjeli vegetarijanski. Bog im nije preporučio za jelo meso njihovih sustvorenja, već biljke i plodove (Mojsije 1, 29). No malo kasnije naviješta ista Biblija jednu beznadnu i okrutnu poruku: „Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku ... u vaše su ruke predane. Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: „ (1.Mojsije 9,2). Navodno je to trebao reći Bog, no mi znamo međutim, kako je Biblija nastala: u jednom stoljećima dugom procesu, u kojem su svećenici i dvorski službenici zapisivali usmene predaje i vlastite predodžbe. Kasnije je izbor iz tih spisa „kanoniziran“, i ustanovljen kao „Sveto pismo“. Tradicija svećenika drži ispravnim, ljudima predstaviti jednog ljutitog i krvavog Boga koji, kod svake prilike koja se može zamisliti, zahtjeva mnoštvo životinjskih žrtava, „za ugodan miris Gospodinu“ (3.Mojsije 1,9) – i za tjelesnu dobrobit svećenstva koje je odredilo krvavi posao i od njega živjelo.

Novi Zavjet zamijenio je okrutne životinjske žrtve „žrtvenim janjetom Kristom“ o čijoj „krvavoj žrtvi“ sanjari Pavao.

Istovremeno on izdaje devizu: „Jedite sve što se prodaje na tržnici, ništa ne ispitujući radi savjesti.“ (1.Kor.10,25) . Pred ovom pozadinom u Bibliji više nisu našle mjesta Isusove riječi u korist životinja. Jedva je zamislivo da veliki učitelj miroljubivosti nije ništa rekao o miroljubivosti prema životinjama.

No, niti četiri evanđelja nisu nastala preko noći božanskim nadahnućem, nego zapisima nepoznatih sastavljača koji se kriju iza imena evanđelista. I oni su također crpili iz onoga što su čuli od drugih i unijeli su svoje vlastite predodžbe. Stoljećima se svadilo oko toga što od različitih i proturječnih tekstova pripada „Svetom pismu“, a što ne. Kada je Hieronimus po nalogu pape sastavljao prvo latinsko cjelokupno izdanje Novog zavjeta, mnogobrojne proturječnosti, nepotpunosti i različite mogućnosti tumačenja biblijskog materijala, dovele su ga u očajanje. On je pisao svom nalogodavcu da će ga potomstvo osuđivati kao „krivotvoritelja Biblije“ jer on stalno mora birati i prema vlastitom volji odlučivati, što smatrati ispravnim ili krivim, što nepotpunim i nužnim za dopuniti. On je „nešto dodao, a nešto izmijenio“. A ono što nije uopće uzeo u obzir su takozvani apokrifni spisi koji nisu prihvaćeni u službenim biblijskim tekstovima. Oni su bili jednim dijelom uništeni, a dijelom su preko tisuću godina ostali sakriveni i tek su u najskorije vrijeme opet pronađeni.

Sve u svemu, Biblija se pokazuje kao torzo. Mnogo od onoga što je Isus iz Nazareta rekao i učinio nije u njoj sadržano, a niti se sve o čemu se tamo izvješćuje može uzeti za točno. To vrijedi i za pitanje kako su se Isus i Njegovi učenici ponašali s jelima od mesa i za pitanje da li doista Nazarećanin nije o postupanju prema životinjama rekao ništa više, nego da dobar pastir slijedi svaku ovcu i da to smije činiti i na Sabat. U međuvremenu je u apokrifnim tekstovima pronađeno da je On ljude opominjao da ne jedu jela od lešina, da ne bi i sami bilo pojedeni kao lešina. Također se zna da je Jakov, Isusov brat, živio vegetarijanski. A pisac iz 2. stoljeća izvješćuje da su se toga pridržavali i mnogi apostoli.

Ipak prema izvanjskom razvijana službena crkva držala se biblijskog podcjenjivanja životinja kroz službene biblijske tekstove, koji su zapečatili sudbinu životinja slijedećih 2000 godina. S njima se postupalo, prema rimskom pravu kao sa stvarima, bićima bez duše, kao sredstvima za ljudske svrhe izručenim svakom nasilju čovjeka. Uživanje mesa postalo je činjeničnom dogmom, vegetarijanstvo ocijenjeno kao svojstvo heretika, primjerice kod katara kojih je u 13.stoljeću spaljeno na tisuće jer su kao kršćani živjeli drugačije nego što je to htjela crkva.

Od strane filozofije, koja se stoljećima osjećala „kućnom pomoćnicom teologije“, nije došla pomoć. Baš naprotiv. U 17.stoljeću, za europsku duhovnu povijest sudbonosni filozof Descartes, zaoštrio je na čovjeka usmjeren svjetonazor još i više svojim slavnim „cognito ergo sum“ – „mislim, dakle postojim“. Ova rečenica postala je snažno djelujućim programom. Reducirala je duh na mozak čovjeka. Ostatak svijeta je mrtva materija, jedna životinja ništa drugo doli skup stanica koji je Descartes usporedio s mehanizmom jednog sata od kotačića i opruga i čije boli za njega nisu bile ništa više od pištanja jednog stroja.

Ovo omalovažavanje životinja nastavljeno je sve do današnjeg katekizma rimsko-katoličke crkve koji potpisuje nemilosrdni prohtjev vladavine ljudi nad njihovim sustvorenjima, životinje prepušta neograničeno za hranu i izradu odjeće, dopušta pokuse na životinjama, a patnju životinja osuđuje samo ukoliko ona proturječi dostojanstvu čovjeka. Odgovarajuće tome, nigdje ne postoji neka papinska enciklika protiv okrutnog postupanja sa životinjama u laboratorijima, u krletkama, u štalama za masovni uzgoj, na transportima životinja u klaonice. Umjesto toga, visoki crkveni dostojanstvenici zanose se krvavim borbama bikova i brane okrutne igre sa životinjama prigodom crkvenih blagdana. Tu se jarci bacaju s crkvenih tornjeva, a vezani golubovi opremaju prskalicama i koriste kao živo proročanstvo, kao svake godine na Duhove u Orvietu. A na Božić se svuda događa rekordno klanje da bi se „svetkovina ljubavi“ dostojno proslavila.

	» Sve što čovjek čini životinjama, vratit će se njemu .« (Pitagora)

---